UTISAK NEDELJE

Pitaju pripadnika jednog od zaraćenih afričkih plemena,šta je dobro?

– Dobro je kada mi njih ubijamo, palimo njihova sela i silujemo njihove žene.

– A šta je loše?

– Loše je kada oni nas ubijaju, pale naša sela i siluju naše žene.

 

Zbog dela izjave Predsednika SANU Dr. Miodraga Kostića, date Radio Beogradu, digla se svakojaka politička, novinarska, crkvena i ostala kuka and motika, jer je prvi među besmrtnima rekao da: „… Kosovo više de facto niti de jure nije u našim rukama…sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo … to neko ovom narodu mora da kaže i da je to pokušaj oduzimanja nečega što predstavlja supstrat naše istorije i dela psihologije…” Još je rekao i da gamnogo više zanima sudbina milion i po ili dva miliona ljudi iz Republike Srpske, ali na ovaj drugi deo izjave nije bilo primedbi.

Posle je građanin Kostić malo pokvario svoj utisak nedelje tvrdnjom da to nisu bili stavovi Akademije, već njegovo lično mišljenje, na koje ima neotuđivo pravo. Ovo naknadno objašnjenjenas ostavlja u nedoumici iz dva razloga- prvo, zašto već u samom intervjuu nije rekao da je to njegov privatni stav i drugo, da li je na radio pozvan kao građanin ili kao Predsednik SANU?

Konačno, Dr. Kostić, neuropsihijatar, nam je rekao ono što bi u ostalom savetovao svakompacijentu, a to je da ljudi i narodi, suočeni sa gnevom, tugom i patnjom zbog neuspeha i gubitka, mogu ili neprestano da žale za nečim što se više ne može izmeniti ili popraviti, ili da iz tog poraza nešto nauče, skupe snagu i nastave da “…traže rešenje za svoj opstanak”. On nam, znači, predlaže fokusiranje na buduće jedinstvo i prosperitet Srba, ali ne nudi nikakvo rešenje za problem Kosova i to mu ne treba zameriti. Jer, kako stvari sada stoje, problem Kosova je teško rešiti.

Srbi i Albanci su živeli jedni pored drugih i jedni sa drugima. Tako je bilo i biće, hteli to oniili ne. Albanci su 2008. proglasili nezavisnost i dobili međunarodno priznanje većine zemalja sveta, jer su radili ono što Srbi nikada nisu naučili- poslušno i bespogovorno su sledili naredbe svojih moćnih pokrovitelja. Ta nezavisnost, međutim, nikada neće biti potpuna dok je ne prizna iSrbija. Ali, Srbija ne može da prizna nezavisnost Kosova, jer je to protivustavno i nema tog Srbina koji bi se usudio da bude novi Vuk Branković. Takođe, od evrointegracija nema ništa ni zajedne ni za druge dok pregovorima ne iznađu trajno i miroljubivo rešenje, a to je sada nemoguće, jer su pregovaračke pozicije Srba i Albanaca više emotivne nego racionalne, politički adrenalin je jači od zdravog razuma. Dok se jedni diče novostečenim pobedničkim nacionalizmom, drugi su, ojađeni i usamljeni, zaokupljeni brigom za svoje svetinje i preostali srpski živalj na Kosovu, jedni su dobili sve što su hteli, a drugi izgubili sve što su imali. Ono što je za Albnace izvanredno, za Srbe je neprihvatljivo i to je loše. Zajedničko im je samo to što ni jedni ni drugi ne shvataju da je i srpskim i albanskim neprijateljima u interesu da oni ostanu zavađeni i u latentnom sukobu. Što duže to bolje.

Dobro i trajno može biti jedino nekakvo rešenje kosovske krize sa kojim će i Srbi i Albanci biti manje- više jednako zadovoljni ili makar jednako nezadovoljni.

Moguće rešenje bi mogao biti međudržavni sporazum o formiranju zajednice tih dveju država, pisan po uzoru na konstitutivne akte EU, kojim će se obezbediti sloboda kretanja i zaštita građana država potpisnica, kao i slobodan promet robe, usluga i kapitala. Sve kao u EU. Ovo lepo izgleda na papiru, reći ćete, ali imaju li Srbi i Albanci snage i pameti da učine nemoguće i da bude što biti ne može? Najjednostavniji odgovor je da mi to ne znamo, ali da vredi pokušati. I to bi bilo dobro. Jer, sve je bolje od večitog neprijateljstva, palestinizacije Kosova ili nekog novog balkanskog rata. Sve je bolje od ubijanja, paljenja i silovanja.

Sledeće logično pitanje bi bilo- kako to izvesti? Jednostavno. Obe države potpisnice treba da podnesu onakav predlog sporazuma o ujedinjenju, kakav bi Srbi potpisali sa braćom iz Republike Srpske, a kosovski Albanci sa svojom braćom iz Albanije. Sve razlike u pristupu bi se regulisale, pogađate, po načelima EU. Evropska Unija bi predložila konačan tekst sporazuma i bila garant njegove implementacije. Narodi obe države se onda referendumom izjašnjavaju o pristupanju sporazumu. Na isti način bi narodi država članica koristili i svoje garantovano pravo na otcepljenje.

Nema političke stabilnosti, ekonomskog napretka ni evrointegracija ni za Srbiju, ni za Kosovo, dokle god se gledaju preko nišana i ne urede svoje odnose na miran i civilizovan način. Samo tako će Kosovo obezbediti svoju punu nezavisnost, a Srbija prećutno priznati tu nezavisnost i u isto vreme sačuvati obraz, svoje kulturno nasleđe i preostali srpski živalj na Kosovu. Antisarijev plan i Rezolucija 1244 SB UN su dokumenti koji daju legitimnost srpskoj pregovaračkoj poziciji, ali srpske svetinje i Srbe na Kosovu mogu da zaštite samo pomireni kosovski Albanci i Srbi.

Naravno, ova ideja nije lako ostvariva. Njena najveća manjkavost je paradoks: Srbi treba da priznaju nezavisnost Kosova da bi obezbedili svoje prisustvo na Kosovu, a Albanci treba da seodreknu dela svoje nezavisnosti da bi imali potpunu nezavisnost, ali ovu ideju ne treba ni olako odbaciti tvrdnjom da ni srpski ni albanski političari nikada neće pristati na takvu soluciju. Koje su,u ostalom, alternative koje oni nude? Bilo bi, konačno, veoma zanimljivo čuti šta pripadnici obanaroda misle i na kakve su ustupke spremni, ako bi oni bili put za izlazak iz bede, beznađa i besperspektivnosti?

Rekosmo na početku ovog pisanija da o drugom delu izjave Predsednika SANU nije bilo komentara. Dok, pored Dr. Kostića, o neraskidivom zajedništvu Srbije i Republike Srpske govore SPC i M. Dodik (istina, bez spominjanja reči ujedinjenje i bez eksplicitnog predloga o kakvoj se mogućoj zajednici radi) srpski političari i mediji o tome mudro ćute, valjda da se Vlasi ne dosete,pa nas zbog takvih namera ne prime u EU. Moguće je, takođe, da su te izjave samo dimna zavesa i probni baloni za ispitivanje terena, jer je procenjeno da još nije sazrelo uverenje i da nepostoje neophodni uslovi za ujedinjenje. U ovom momentu niko ne može ponuditi pouzdan odgovor na pitanja da li će, kako i kada doći do ujedinjenja Srbije i Republike Srpske i nije li priča o sjedinjenim srpskim državama samo iluzija, kada je opštepoznato koliko mali narodi mogu da utiču na svoju istoriju? Niko ne zna ni šta će se desiti sutra ili za godinu dana. Jedino jeizvesno da, ukoliko želja za ujedinjenjem stvarno postoji, njena će realizacija zavisiti od istorijskih okolnosti, različitih geopolitičkih interesa, a bogami i od sreće.

Izvesno je samo to da Srbima još uvek nije jasno da su vrata EU za njih zatvorena i da priznanje Kosova nije ni jedini ni poslednji uslov za prijem u EU. Za sada te uslove diktiraju naši provereni prijatelji Nemci i istinoljubivi Englezi, a tek treba da se oglase Bugari, Mađari i Hrvati, kao i neke druge članice EU čiji su preci hrabro ginuli na Istočnom frontu u slavu trećeg rajha. Konačno, kakvu bi praktičnu korist imala EU od učlanjenja Srbije? Mala osiromašena zemlja, mala i polza. Pa još i provereni ponavljači istorijskih grešaka. A, o disciplini da i ne pričamo. Prema tome, braćo Srbi, use i u svoje kljuse. U ovoj partiji adute drže neki drugi igrači.

Za kraj još jedan paradoks. Ujedinjenju Srba iz Srbije i Srba iz BiH najmanje bi se protivitiBošnjaci i bosanski Hrvati. Oni samo bez Republike Srpske mogu da računaju na kartu za ekspresni prijem u NATO i EU.

Vozi Miško.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *