U ŠTA LJUDI VERUJU

„Ljudski um ima čudesnu moć da čoveku omogući da pronađe razloge da nastavi da veruje u šta god on želi da veruje“.

– Volter

Okolnost da neki političari i njima privrženi mediji često obmanjuju javnost lažima, spinovima i poluistinama, istovremeno pokazuje i veliku spretnost samoobmanjivanja. Njihov je smisao za istinu i prihvatljivo iskrivljen ličnim ubeđenjem da oni imaju nekakvo pravo na istinu, da uvek postupaju ispravno i da imaju šta da ponude narodu, samo, eto, njihove mogućnosti i potencijal nisu shvaćeni. Nema tog dokaza koji će ih uveriti da ih stvarnost svakodnevno demantuje i da je njihova, često groteskna, fantazija pogrešna i varljiva.

Samoobmana i paranoja (vidi naš tekst: MAKARTIZAM ZA POČETNIKE) su njihovo pogonsko gorivo. Okruženi su neprijateljima, a jedini ljudi kojima se može verovati su oni sami i njihov brat od tetke. Neposlušni mediji ih nerviraju, svi njihovi neistomišljenici su mafija kojoj treba uterati strah u kosti i niko ih ne voli. Od malena.

Zanima me otkud oni i šta ti ljudi uopšte rade u politici i u parlamentu? A vala i dokle će?

Njihovu pojavu i opstanak na političkoj sceni omogućuju dve stvari. Prvo i na žalost, svi ljudi i narodi takođe imaju manji ili veći talenat za samoobmanu, sposobnost da ignorišu, negiraju i racionalizuju informaciju i logiku koja je u neskladu sa njihovim pogledima i ubeđenjima. Čak i u ovo doba hiper informacije, oni biraju utešnu laž, umesto okrutne istine, iako im njihovi političari nude samo nepostojeće uspehe iz prošlosti i raj koji ih čeka u budućnosti. Tim i takvim političarima dalje ide na ruku i okolnost da su često potcenjivani od svojih protivnika koji ih olako otpisuju– Koba je vođima boljševičke revolucije bio predmet zajebancije, Hitler je bio tamo neki austrijski kaplar, glupost DŽordža W. je bila legendarna.., ali, kad vrag odnese šalu, obično bude kasno. Malo je onih koji imaju mudrosti da procene da će, onom “šalabajzeru, potrčku, ludaku ili budali”, ako mu se samo ukaže šansa, njegovo ludilo postati ubitačno oružje. Najpre verbalno, sa baražnim obećavanjem brzih i lakih rešenja, a posle i ono pravo, sa pucanjem bez pevanja.

Pitajte Donalda Trampa, ako meni ne verujete.

Drugo i na sreću, ljudi su mnogo bolji i jači nego što za sebe misle, pa je njihova moć trpljenja veća nego što se obično veruje. Zato revnosni kritičari vlasti zapravo potcenjuju snagu naroda kada ga kritikuju što trpi zulum i budalaštine narcisoidnih bolesnika i manijaka. Narod trpi dok može i nije njegova krivica što se Čerčili, De Goli, Tite i Putini ne rađaju svakog dana.

Najviše treba da nas brine uverenje tih političara da, pošto su se dokopali položaja i vlasti, mogu da rade šta hoće i više ne mogu da budu smenjeni, ne mogu da izgube izbore. Nikada. A, ako se to i desi, to će biti zbog urote, veleizdaje, položaja zvezda i meseca i nezakonite sprege mračnih unutrašnjih sila, pomognutih stranim plaćenicima. Nikada za svoju propast ne krive sebe. U tom uverenju, vladaju apsolutistički, diletantski i neodgovorno. Vuku nepromišljene poteze, uvereni da su oni pravi i najbolji i pričaju šta god im padne na pamet u datom momentu, da bi se kasnije pozivali na “kontekst” i zanesenost događajima tog istorijskog trenutka.

Na kraju, pitatali smo (se) i kako ti ludaci i tirani, počev od Nerona pa nadalje, često vladaju do svoje prirodne (ili nasilne) smrti, odn. zašto su za njihovu smenu potebni otrovi, revolucije, državni udari i ostala događanja naroda? Jedan od mogućih odgovora je da, jednom stvoren kult (ili mit) vođe, narod teško i nerado menja, jer je lakše verovati nego znati. Naime, ako prihvatamo učenje da sve informacije koje primamo posredstvom naših čula (uz “sadejstvo” emocija i intuicije) treba podvrgnuti proveri, suočen sa istinom ili iluzijom, svaki čovek (i narod) mora da se zapita da li nešto veruje i misli zato što zna da je to tako ili zato što veruje da je tako. U toj večnoj borbi između znanja i verovanja, naše se mišljenje izgleda rađe priklanja verovanju, jer je ono, po pravilu, lepše od istine i retko zahteva odlučnost, napor ili promenu.

Kome treba gorka istina, ako može da izabere slatku laž?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *